Dvojica pustolova, Hrvoje Jurić iz okolice Đakova i naš Matija Pospihalj iz Orahovice su kao što znate krenuli na put oko svijeta na kojem bi Hrvoje Jurić električnim biciklom trebao u 100 dana obići svijet te postaviti Guinnessov rekord.
– „Pokušat ću oboriti Guinnessov rekord i prijeći 29.000 kilometara od zapada prema istoku. – rekao je Hrvoje koji je inače iz Vrbice u Slavoniji.
– „Projekt se zove Giant World Tour. Na službenoj stranici nalazit će se tajmer koji će brojati vrijeme provedeno na putu, a ja ću cijelim putem voziti električni bicikl i prvi sam koji će takvim vozilom pokušati proputovati svijet“. – kaže Hrvoje.
Hrvoje nije sam jer ga prati snimatelj, orahovčanin, Matija Pospihalj koji bilježi trenutke putovanja.
– „Imamo veliki kombi u kojem imamo sve, tuš, krevet, kuhinju…. Osim što snimam, voziti ću kombi“. – kaže Matija koji nam se javio s njihovog puta i poslao kratak opis avanture za koju kaže da iz početka nije mogao ni zamisliti:
– „Da uspoređujem s krajem iz kojega polazim, jednostavno nema smisla jer drugi će reći da je doma najljepše. Hmmm… Jednim dijelom su u pravu. Ono što mi ondje imamo malo tko od nas cijeni srcem, onako kako bi stvarno to trebali raditi. Tužno je gledati na javnim stranicama prepucavanja zbog malo vode po gradu, a pritom ne mislimo koliko nam to ostavlja loš dojam na nadolazeću sezonu.. Nadam se da jezero radi i da je do sada vrijeme poslužilo… Strašno mi fali ta „moja bara“ ispod Ružice.“ – kaže Matija.
– „Krenuli smo iz Orahovice prvog dana sportske manifestacije Papuk Extreme Challenge pa prema Zagrebu. Nakon što smo se odmaknuli iz Zagreba i prešli granicu slijedila je prvo Mađarska zatim, Slovenija, Austrija, Slovačka pa Češka. Kod Poljaka smo primijetili strašno puno vode, rijeka, potoka, jezera, malih gora i prekrasnih pogleda. Što sjevernije, zalasci su sve kasnije, a samim tim i sunce puno puno veće… Slijedi Litva pa Latvija koje uistinu izgledaju prekrasno i možemo je usporediti s Dalmatinskom Zagorom sa više bukove šume, hrpom malih jezera i roda kao vrabaca, da je istina ona stara da „rode djecu nose“ Latvijci bi bili najmnogoljudnija nacija.
Latvijci dosta voze bicikle pa smo imali gotovo 200 km biciklističku stazu što je super za voziti i sve je išlo glatko. I, tada, dolazimo do majke, mamice, matere… zemlje neusporedive s ničim do sada viđenim – Rusije.
Na samom ulasku „dobrodošlica“, pečat, pa hajde nazad u Latviju jer nemate papire (koje papire niti oni ne znaju) i tako izgubismo dva dana, ali ipak je Hrvoju dobro došao koji dan odmora. Iskustvo nepoznatog prelaska u sasvim drugo pismo, jezik, kulturu „hladnih ljudi toplih srca“ ili drugim riječima dok ne spomeneš što radiš nema osmijeha samo „poker face“. Kada ispričaš ideju projekta i da je zadnja postaja Rusije istok, odnosno Vladivostok, svi se hvataju za glavu jer im je nepojmljivo da netko to radi biciklom.. Mnogi Rusi za života nikad ne vide širi krug od 1000 km oko mjesta boravišta, ponajviše jer je prosjek plaće jako nizak i ne mogu si priuštiti putovanja, a mi smo za sada 3995 kilometara duboko unutar Ruske federacije, u glavnom gradu Ufa, središtu Baškirske Republike, posljednjem mjestu prije ulaska na područje Azije. Život je oskudan, hladan, neuredan, jako strogo ograničen, konzervativan i neozakonjen što se dalje odmičemo od Europe, ali su zato ljudi pristupačniji, otvoreniji i ljubazniji, što ti doista promijeni glavu, kad vidiš koliko se mi trudimo da bi ugostili stranca, bez obzira na njegovo porijeklo. Iskreno nadam se da će se situacija na cesti promijeniti te da će kamiona biti manje i da će ceste biti šire, ali bojim se da se varam.
Jako je teško voziti više od 10 sati i pritom lijevim uhom slušati preko 2000 kamiona koji te obilaze u „krilu“, ostati skoncentriran pored grdosija od 20+ tona.. Muka je meni koji iza sebe vozim dnevnu sobu i kuhinju mimoilaziti se s njima pri prosjeku od 100 km/h, a ni ne želim se stavljati u njegovu kožu, pa čak ni da bi to zamislio.
Cesta je ok, federalna „doroga“, odnosno autoput koji se proteže cijelom Rusijom i spaja Moskvu s Vladivostokom, pojedini dijelovi su rastureni ali za sada neznatno utječu na prosjek dnevnih kilometara, stoga se trudimo završiti ovu rusku avanturu što ranije, a s druge strane tek sada kad smo prošli jednu trećinu vidimo zašto Nijemci nisu išli dalje od Moskve. 😉
Sve u svemu nakon dva dana odmora u novom sponzorskom hotelu koji će nas pratiti na svim svojim pozicijama, za potrebe „restday“ sutra nastavljamo 300 km dnevnu avanturu, prema i kroz Ural, te ulazimo u Aziju.
Od srca svima Vama šaljem ogromne pozdrave!“ – završio je Matija svoje pismo/poruku sugrađanima u Orahovici.
Hrvoja im matiju pratite na Facebook i Web stranicama na poveznicama ispod:
https://www.facebook.com/GiantWorldTour/
{gallery}SlikeGodina2019/2019-06-28-MattHrva{/gallery}
Foto by Matija Pospihalj
