Na strmoj stijeni, u svježini papučkih hrastova, isturena pred planinom poput goleme prethodnice, ugnijezdila se Ružica grad. Strše zidine crljenkastog kamena. Ruševine su to golemog drevnog grada, zadnji ostaci propalog sjaja, čovječanskog gospodstva silnog bogatstva i moći velikana i plemstva.
Ružica grad spada među najveće srednjovjekovne utvrđene gradove u predjelima sjeverne Hrvatske. Na 374. metra nadmorske visine, njene zidine šire se na prostoru od oko 8.000 m2.
Izrasla iz planine stoljećima dominira prostranom ispruženom ravnicom. S tri strane dalekosežni vidici, a zaleđe zaštićeno planinom, krševitom šumom. Odakle god pogledaš, utakne se u vid.
Izgrađena u neko neodređeno vrijeme bez imena njezinog vrsnog tvorca i graditelja. Ma tko on bio, znalački je odabrao mjesto i način gradnje. Ostaje tajna kako je graditelj na vrh brda dovlačio velike kamene blokove, čime su ih klesali, kakvim su se sredstvima služili da sagrade tvrđavu koja će odoljeti i neprijatelju i vremenu. Pretpostavlja se da je sigurno vrijeme postojanja prije 1220. godine, a potom, shodno vremenu i potrebama, tragove ostavlja njena dogradnja u službi pojedine povijesne epohe.
Neukom je svijetu način gradnje samo na ruke, kamenom, žbukom i drvetom, stvorio strahopoštovanje. Praznovjerni pripovjedači izmišljali su priče o tome kako je veliki grad građen i kako je dobio ime. U priče su utkane dobrota i zlo, ljubav, sloga i nesloga, sila i lukavstvo. Tako su nastale legende o Ružici gradu.
Zanimljivo je zaći među zidine, uroniti u tajne i opažajući njenu nutrinu pretpostaviti kako su njeni žitelji branili svoju tvrđavu i kako su u njoj živjeli. Svojim strateškim položajem, kulama i tornjevima, prsobranima i strijelnicama, bila je neosvojiva za pješake. Jurišajući strmom uzbrdicom nisu joj mogli nauditi kopljima, sjekirama, mačevima, a niti kletvama. Život u tvrđavi je bujao. Bili su tu izgrađeni prostori za gospodare, gospodu, vojnike i služinčad, odaje i sobe, prostorije za odmor i razonodu, radionice, bogomolje, obredne i svečane dvorane, ali i spremišta, vojnice i perivojna šetališta. Udarali su u nju gromovi, bacači kamena, topovi i minobacači, a ona je još uvijek tu, živi svjedok vremena i događanja.
Treba danas prošetati sjenovitom uzbrdicom i popeti se na zidine. Krajičkom oka zaviriti u ispisanu povijesnu čitanku Ružice grada, a potom puni pogled pružiti kroz prostranstva žitnih polja, zelenu panoramu livada i voćnjaka, pa onda zastati na trenutak i vizir usmjeriti na razbacane prostore sjaćenih kuća naselja i sela u ravnici. Za idealnog vremena seže pogled daleko u Panoniju, sve do Madžarske.
Nijema, kao posrebrena kruna, stoji Ružica grad i njena tajna. Vječna zagonetka.
Orahovačka Akropola, heraldički znak, ukras po kojemu je jedinstvena i koji se može pokazati svijetu.
Posjetite Ružicu grad i poslušajte kako vjetar zuji kroz podrte prozore.
Ivan Grgurić – Grga