U četvrtak 10. studenog 2016. godine u društvenoj dvorani škole, u organizaciji srednje škole Stjepan Ivšić i Ogranka Matice hrvatske Orahovica, povodom obilježavanja obljetnice pada Vukovara održana je prezentacija knjige Vilima Karlovića „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“.
Pred punom dvoranom autor knjige Vilim Karlović je prepričao događaje iz razdoblja svoga života provedenog u Vukovaru gdje mu je zapovjednik bio Josip Nemec, sadašnji gradonačelnik grada Orahovice koji je također prisustvovao prezentaciji, kao i velik broj branitelja s područja bivše Općine Orahovica i učenika srednje škole.
Karlović krajem rujna 1991. sa skupinom od 19 dobrovoljaca, pripadnika „Tigrova“ prve brigade Zbora narodne garde, četvrtog bataljuna – baza Petruševac, pod zapovjedništvom Josipa Nemeca, odlazi u obranu Vukovara. Svakodnevna borba za život, granatiranje i eksplozije tromblonskih mina bili su njihova svakodnevica. Slabo naoružani, bez potpunih informacija s drugih položaja dali su sve od sebe za obranu Vukovara. U tom pokušaju osmorica pripadnika satnije su ranjena, među kojima i zapovjednik Josip Nemec te su smješteni u bolnicu. Obrambeni položaji hrvatske vojske svedeni su na veoma mali prostor, potpuno okruženi neprijateljskim snagama. Vukovar je pao, a pregovore o evakuaciji vodili su djelatnici bolnice. Zapovjednik Josip Nemec predvidio je da neprijateljska vojska neće biti milostiva prema ranjenicima, posebno prema vojnicima, a još manje prema ZNG-ama te je pozvao sve koji su koliko – toliko pokretni da napuste bolnicu i krenu prema Vinkovcima: „Ako si i ti za to da odemo odavde, dođi prije mraka. Ja krećem čim počne prvi mrak, a tko hoće samnom, neka ide“. Tu večer samo 3 vojnika otišla su sa Josipom Nemecom, dok su drugi ostali u bolnici.
Od onoga što je bolnica trebala biti, utočište nade i spasa, bolnica je postala mjesto na kojem je velik broj ljudi posljednji puta viđen živ. Vilim Karlović jedan je od mnogih koji su tada ušli u autobuse koji su ih vozili u nepoznato. Tada je zarobljen i odveden na Ovčaru gdje preživljava strijeljanje i masakr na Veleprometu. Odveden je u zatvor u Srijemskoj Mitrovici gdje prolazi najgore torture, mučenja i zlostavljanja. Na slobodu je pušten nakon šest mjeseci, razmjenom ratnih zarobljenika.
O događajima na Ovčari i u Vukovaru nekoliko puta svjedočio je u Haagu, a dvaput i u beogradskom procesu kao svjedok obrane dvojice pripadnika Šešeljevih četnika koji su ga spasili iz kuće u kojoj je mučen jer su i oni bili optuženi za zločine na Ovčari. U listopadu 1992. vraća se u postrojbu te sudjeluje u svim velikim operacijama HV-a.
“Ni u jednom trenutku čovjek ne smije pomisliti da je nada izgubljena. Moja je utjeha bila i u tome što sam znao da sve nade ne završavaju u ovom našem zemaljskom životu. Nakon svega naučio sam i da Onaj koji mi je tu nadu dao i održavao je nikada to ne čini bez razloga. Knjiga je, stoga, velikim dijelom prožeta i mojim poimanjem duhovnosti, jer sam najveći izvor utjehe i nade vidio u Bogu. Nije mi bila namjera nikoga uvjeravati u nešto i biti svjedokom, ali sam morao posvjedočiti svoju čvrstu vjeru u to da mi je nadu u život dao i vratio samo dragi Bog. Nakon svih kalvarija koje mi je život donio znam da će mi On pomoći tako da nikada više neću biti isti“, siguran je na kraju Karlović te je poručio mladima da paze jedni na druge, poštuju se i praštaju.
{gallery}SlikeGodina2016/VilimKarlovic-2016-11-10{/gallery}
